Kriminalist Lazarević za MS o spajanju obitelji: Tragao sam nekome za majkom, a našao sam i majku i još troje djece

"Josip Mahović je za mene uvijek bio čovjek. Samo čovjek i tako sam ga doživljavao. U jednom vremenskom periodu mi smo bili neprijatelji, ali ja to opet ne bih nazvao nekakvim neprijateljstvom. Ja bih rekao svatko je radio svoj posao."

Lazarević ga je promatrao iz policijske odore, a Mahovlić je krao često puta i blizu policijske stanice. Vješto bi se prerušavao, u društvu uvijek prodavao priču da je došao iz Njemačke, a živi od oštete jer su mu poginuli žena i dijete. Bio je blizak s brojnim poznatima, poput Ćire Blaževića, dok je glumici Eni Begović financirao stan i skupocjene poklone među kojima i tri bunde od kojih je najjeftinija koštala osamdeset tisuća maraka. Njegov najveći pothvat koštao je osamsto tisuća maraka. Ljubovao je s brojnim ženama, nekad i njih više iz iste obitelji, a unatoč svom tom ponašanju, nakon što je izašao iz zatvora i ostao bez svega, Lazarević mu je svaki tjedan nosio hranu i uzdržavao ga.

"On je vratio se doma u svoju roditeljsku kuću gdje nije bilo struje, nije bilo vode, puno paučine, ništa jednostavno nije imao i on se vratio tu i živio kako je živio, onda sam se pojavio ja koji sam sa njim počeo surađivati."

Obećao mu je napisati svojevrsnu biografiju. Dolazio je svaki tjedan, a informacije je plaćao osnovnim potrepštinama - hranom i cigaretama, iako mu je uvijek ostavio i nešto novca.

"Znalo se dogoditi da on po nekoliko dana nije jeo, ali od trenutka kad smo mi je kontaktirali onda je on imao svakodnevni obrok."

Bivši krim-inspektor rješavao mu je i druge životne probleme: radio je na tome da mu se prizna dio radnog staža za njegov angažman u ratu, nabavljao mu je kućanske aparate, mobitel. Trajalo je to dvije godine i osam mjeseci.

"Nekako vratio sam ga u nekako normalnu koliko toliko da ima neki minimum. Ja sam na njega potrošio, pokušavao sam izračunati, negdje oko trideset tisuća kuna."Branko Lazarević odrastao je u Bijeljini, u neimaštini koja mu nije dala ni kruha na stol pa je sam često puta kao maleni dječak bio gladan. Tako ni najpoznatijeg hrvatskog provalnika nije mogao ostaviti bez hrane. Fascinacija njegovim likom počela je još kada je bio mlad policajac kad ga je zapazio u policijskoj postaji otmjeno obučenog.

"Mislim ja sam toliko bio naivan u ono vrijeme da sam mislio da netko ko je lijepo odjeven, koji ima kravatu i aktovku pored sebe da je taj gospodin čovjek. Fin, da nije lopov. Pa kaže - to ti je lopov, pa ne samo to on se druži sa poznatim osobama, on ide u ekskluzivne lokale, on jede dobro, vozi se taksijem. Ja sam ga odmah nekako izdvojio, smjestio ga na neko posebno mjesto."

I o njemu je 11 godina nakon smrti objavio knjigu puno autobiografskih elemenata. Lazarević je umirovljenjem u policiji počeo aktivnije pisati za medije putem kojih je spojio stotine nestalih, udaljenih članova obitelji.

"Teško mi je sad reći broj koliko sam osoba ajmo reći pronašao, ali recimo tragao sam nekome za majkom, a našao sam i majku i još troje djece."

Poštom bi mu stigla pisma obitelji koje za nekime tragaju, a vještine koje je stekao kao kriminalist primijenjivao je i u ovoj fazi života.

"Uvijek sam kretao od početka, najviše sam volio otići, ponovo porazgovarati sa tom osobom koja mi je napisala pismo jer ta osoba koja traži nekoga ona ne zna što meni sve treba, ja sjedem u auto, odem u Bihać, u Županju, bilo gdje."

Spajao je slagalicu. Slučaj koji u njemu budi posebna sjećanja spajanje je sestara iz Sesveta. Mlađa je udomljena i tragala je za svojom starijom sestrom, dok je starija mislila da je mlađa poginula u prometnoj nesreći.

"Palila je svijeću kod onog velikog križa na ulazu groblje Miroševac, nekih 25 godina palila je svijeću i onda ja sam uspio njih dvije spojiti i možete misliti kako se osjećala ova sestra kad sam joj doveo mlađu sestru za koju je ona mislila da je mrtva. To je bilo plača, suza, pa i meni, i meni su pošle suze. Njih dvije plaču i ljube se i zastaju prolaznici i plaču i oni."

Spajao je voljene diljem Europe pa i van njenih granica, a u pozadini priča koje je objavljivao često su bili narušeni i kompleksni obiteljski odnosi. Lazarević nam govori, iz tog je životnog iskustva naučio da moramo biti dobri jedni prema drugima. To ga je vodilo kroz sve poslove kojima se bavio. Teško odrastanje u kojem ga je majka napustila, u kojem je gladovao i živio bez struje i osnovnih uvjeta za život nikada nije projicirao na druge.

"Ovakav kakav jesam postao sam dok sam bio u Bosni i dok sam odrastao tamo i ponosan sam na sve što sam prošao."