Profesor Nemčić za MS: Sustav je posložen kako je posložen, reforma ste vi

Već 15 godina profesor geografije Dejan Nemčić svoj posao živi u punom smislu. Da će ovo biti njegova životna preokupacija, spoznao je već u petom razredu osnovne škole, a danas svoje učenike potiče da i sami pronađu nešto što će ih hraniti kao njega podučavanje i rad s djecom.

"Većina onih stvari možda i zaborave sa satova, nije poanta da djeca sve nauče što vi možda i kažete na satu, ali poanta je ona emocija. Emociju koju profesor može donijeti u svoju učionicu, emocija koja ga pokreće i zapravo mi na neki način raširimo krila našim učenicima da lete i da sanjaju svoje snove i u konačnici da i žive."

Do jučer osmaši sada rangiraju programe za upis u srednje škole, a profesor Nemčić istaknuo je da su u njegovoj školi prije tri godine pokrenuli projekt "Budi ono što ti srce želi" upravo da bi djeci olakšali ovaj važan životni odabir.

"Znači nije poanta samo da gledamo koji posao je toliko dobro plaćen da ja materijalno puno imam. Poanta je da vi budete cijeli život zadovoljni poslom koji radite. Ima ona isto jedna poslovica, ako radiš posao koje voliš, ne radiš ni jedan dan zapravo u svom životu. Mislim da je to nekako i u mom slučaju. Tako da, kroz taj projekt njima otvaramo i druga zanimanja."

A sve to ne bi li se pozornost preusmjerila i na strukovna zanimanja.

"Nekako smo sveli tu priču gimnazija, svi moraju ići u gimnaziju, svi imaju 5.0, svi moraju raditi nekakve poslove: biti doktor, pravnik. Znate ono kako se one priče kroz naš život zapravo vrte. Ali zašto strukovna zanimanja na neki način nisu zanimljiva? Znači, otvaramo da učenici mogu biti i glumci, i sportaši."

S obzirom na stil predavanja koji Nemčić njeguje, a to je da je ključ njegova odnosa s učenicima razgovor i međusobno povjerenje, postavlja se pitanje kako balansirati takve metode podučavanja s ocjenama i postaviti zdravu granicu.

"Ako ste vi dobar čovjek i dobri ste prema učenicima to ne znači da im morate poklanjati petice. I ne poklanjam ocjene da bi bio zanimljiv i popularan svojim učenicima jer to nije dobra slika njima. Jednog dana oni neće se naučiti nositi ni sa stresom, ni sa nekakvim negativnim stvarima. I onda dođe te dijete koji ima stalno petice u osnovnoj školi, dođe u srednju školu, doživi prvi neospeh i njemu život više nema smisla. Kod mene, na neki način, ima i jedinice, ima i dvojke, ima i trojke, isto i četvorke i petice."

Zbog otvorenog dijaloga koji ima sa svojim učenicima, Nemčić kaže da su djeca najbolji psiholozi pa često s njima razgovara o svakodnevnim događanjima, iako privatan život ne dijeli. Izazova u ovome poslu ima na pretak, objašnjava, pa zato razumije i demotiviranost nekih svojih kolega.

"Mi bi trebali prenositi znanje učenicima, a nekad nam je to totalno na zadnjem mjestu uz sve poslove koje imamo. Pa imate danas da morate i prvu pomoć morate znati, morate pomagati učenici, morate biti psiholog, morate biti mama, morate biti tata, morate biti odgajatelj. I onda se pitate, ok, gdje je moja glavna uloga da budem profesor geografije? Tako da razumijem tu frustraciju."

Ipak, da bi ispunio ono što osjeća da je učenicima potrebno, s njima razgovara i prije i nakon nastave. On im je svojevrsna sigurna luka, govoreći u geografskim terminima, šali se Nemčić. A da bi na nastavi zadržao pozornost svojih školaraca, brine da je nastava uvijek dinamična.

"Mi sad imamo jedan tim od 250 ljudi, naših iseljenika, diljem svijeta. Pokrili smo sve kontinente. Kako dočarati mom učeniku u osmom razredu kako izgleda jedan Tokio o toliko milijuna stanovnika, ono just in time? I onda se javlja Sven, na primjer, iz centra Tokija, putuje sa zoomom, kamerom, mi hodamo s njim po ulici, gledamo kako funkcionira jedan grad kao što je Tokio, tada učenik može razgovarati s ljudima na ulici i mi zapravo sjedimo u razredu i putujemo Japanom na neki način."

I sve to uspijeva, govori profesor geografije od petog do osmog razreda, unatoč svim preprekama u obrazovnom sustavu.

"Mi imamo sustav, kakav imamo. Sustav je posložen kako je posložen, ali kad shvatite u glavi, kad se posložite, da vi možete cijeli život čekati reforme. Reforma ste vi, učitelj koji stojite pred svojim učenicima."

Izazovna je i generacija Alfa s kojom radi. Djeca su to rođena od 2010. godine pa su od prvog dana okružena tehnologijom. Nemčić kaže - problem je u njihovoj koncentraciji pa je dio njegova posla biti i zabavljač. A kada sve uzmemo u obzir:

"Trebalo mi je 15 godina da počnem na neki način i roditelje drugačije gledati. I oni znaju kako je sustav posložen. Ne vjerujem da oni imaju nešto protiv učitelja, sustava, jer znaju da dijete jedino ako ima 5.0 može konkurirati za nekakvu školu. Ne bih volio u budućnosti, a ni u sadašnjosti da gledamo naše mlade kroz jednu običnu brojku. Mi smo sveli vrijednost mladih u jednu brojku, a to je petica."

Profesor geografije zaključuje: ulaganje u djecu ulaganje je u budućnost zemlje.

"Meni je najljepše kad uđem u svoj razred, kad pogledam te male klince, peti, šesti razred. Ja ih danas sutra vidim da vode Hrvatsku, da će biti ljudi koji će biti na nekakvim pozicijama s moralnim vrijednostima i koji će pokretati stvari, projekte. Jer ako je Hrvatska bolja i meni će biti bolje. Znači vidiš u njima budućnost. Ne vidim da će graditi Njemačku, Irsku, Ameriku, Kanadu"