O filmu "Samo kad se smijem" za MS redateljica Juranić: "Treba razgovarati otvoreno, a ne gurati probleme pod tepih"

"Film je inspiriran od više događaja koji su bili prije više godina doduše, punili su medije. Jedan od tih događaja me posebno iziritirao, baš me baš razljutio jer je ta presuda došla iz jednog patrijarhalnog obrasca ponašanja i bio je pun mizoginih komentara."

Upravo je ta presuda iz slučaja Ane Magaš iz 2005. godine bila prekretnica koja je našu sugovornicu potaknula da krene u smjeru istraživanja teme obiteljskog nasilja. Ipak, s radom nije krenula odmah.

"Pred desetak godina kad sam napisala prvu verziju scenarija trebalo mi je dugo zapravo da tu ljutnju otpustim jer ljutnju kanalizirati kroz film nije dobro. To je onda nekako patronizirajući prema gledateljima i nitko ne voli gledati film gdje vam netko govori kako i što treba raditi."

Inspiracija je osim iz samih slučajeva krenula i zbog pristupa javnosti i društva koji su posebno pratili jednu situaciju, a što redateljica filma ipak vidi kao svojevrsnu nepravdu.

"Što je sa ženama koje nemaju tu ekonomsku moć i koje zapravo dolaze iz provincija i obitelji koje su jako siromašne. One su zaboravljene."

Film prati život mlade žene, majke i supruge Tine, koja želi nastaviti svoj studij, a zbog čega je suprug počinje sabotirati. Sve su to male situacije, do trenutka dok ne eskalira i dođe do tragičnog događaja. A ova drama ima i bitnu poruku za cijelo društvo.

"Ono što bi željela zapravo je da film potakne razgovore, da ohrabri na neki način ljude da svi zajedno počnemo otvoreno razgovarati o obiteljskom nasilju i patrijarhatu i da se takve stvari ne stavljaju pod tepih, nego da se suočimo s tim nekim tamnim stranama, našim tamnim stranama."

Prisjetila se naša sugovornica i koliko je dugo trajao rad na filmu, jer prvu verziju scenarija napisala je prije 10 godina.

"Jedino što sam znala na početku je da priča mora biti nelinearna, ta priča se ne smije ispričati na linearan način i kroz to je zapravo bilo jako teško stvoriti tu emotivnu vezu s glavnom protagonisticom."

I rad na filmu kao i glumačka priprema zahtijevali su razgovore sa ženama koje su prošle kroz razne vrste nasilja, ali i komunikaciju sa psiholozima i odvjetnicima.

"Željela sam također da imamo to iskustvo kad vam netko stavi lisice. Tako da smo imali razgovore i s policajcima koji su nam demonstrirali kako se stavljaju lisice i kako zapravo izgleda kad vas netko hapsi, zbog ubojstva."

Egzistencijalna pitanja i položaj žena u društvu česte su teme radova naše sugovornice iza koje su i još dva filma u kojima je žena u centru radnje. A nakon desetogodišnjeg rada na filmu "Samo kad se smijem" upitali smo redateljicu i koliko se hrvatski pravni sustav promijenio po pitanju definiranja i reagiranja u nasilju nad ženama.

"Tu ima jako puno stvari koje se još moraju promijeniti i mi se sami moramo promijeniti. Ali kad bih uspoređivala to prije 10 godina i sada ipak je drugačije. Mislim još uvijek čekamo da femicid uđe u kazneni zakon, nasilje nad ženama još uvijek je prekršaj. Ja bih samo napomenula da je prekršaj i kad se vozimo u tramvaju bez karte."

Istaknula je redateljica i koja joj je scena ostala u posebnom sjećanju. "Gledala sam kroz prozorčiće kad su pustili film i vidjela publiku..", započela je naša sugovornica.

‘‘U mraku, samo su se isticale njihove oči, bile su jako velike i onda sam shvatila da su ljudi stvarno bili u filmu. I sada ta scena, ne samo da na mene ima utjecaj, nego i stvarno komunicira i na dubljem nivou sa publikom.‘‘

A upravo su ovakvi filmovi iznimno važni za senzibiliziranje javnosti i društva oko pitanja položaja žena u društvu i daljnjih nastojanja senzibiliziranja javnosti i politika.

‘‘Mislim da je javnost puno više senzibilna nego institucija, odnosno ljudi koji rade u tim institucijama. Ljudi stvarno žele promjene, ali naše institucije i vladajući su previše spori za to. Ne mogu reći da ne žele promjene, pretpostavljam da ih žele, svi želimo živjeti u boljem društvu.‘‘

Dodala je i što za nju znači uspjeh ovog filma, kao i dugogodišnji rad na njemu.

‘‘Ovaj film smo radili s velikom odgvornošću, ali kada je film još na taj način prihvaćen od publike, a i od kolega, nekako mi je ta odgovornost još veća - na koji način mogu biti još bolja autorica.‘‘

A nakon što su film prihvatili i publika i struka, redateljica je istaknula i jednu situaciju koja joj je pokazala koliko ga javnost zapravo smatra bitnim.

‘‘Ja sam već sada oduševljena na koji način film komunicira s ljudima i koliko ga ljudi zapravo želi vidjeti. Jedna gospođa mi je napisala ‘‘Ja se nadam da će se ovaj film prikazivati u raznim institucijama, od škola do fakulteta.‘‘

Film se već nekoliko dana prikazuje u hrvatskim kinima i bio je gost brojnih festivala, a istaknula je redateljica i kakvo oduševljenje vlada na projekcijama.

‘‘Sve projekcije do sada su bile prepune, vrlo brzo rasprodane. Ono što mi je bilo predivno za vrijedi jest taj red - ljudi žele ući unutra i pogledati film. Nakon svake projekcije dobivam po nekoliko poruka od ljudi na društvenim mrežama, zahvaljuju se na filmu, meni je to fenomenalno.‘‘

Ova hvaljena autorica već radi na sljedećem projektu koji će također progovarati o bitnim pitanjima, a za kraj je poručila da su upravo takvi filmovi svojevrstan način njezinog izražavanja.

‘‘To jesam ja na neki način. Ne mogu ostati indiferentna prema stvarima koje me se tiču i koje me zapravo iritiraju. Iritira me ta nepravda u kojoj živimo i želim o tome progovarat kroz filmove.‘‘

A sljedeći film na kojem radi, kako je rekla, također je kritika društva, "gorko-slatka komedija", i u kojoj će glavni lik ponovno biti - žena.