Svetić Čišić iz HCK: AVD uređaji mogu spasiti život, pogledajte oko sebe

Druga subota u rujnu tradicionalno je rezervirana za obilježavanje Svjetskog dana prve pomoći. Društva Hrvatskog crvenog križa diljem Hrvatske organiziraju brojne aktivnosti i radionice na kojima će građani imati priliku podsjetiti se na osnovne postupke pružanja prve pomoći. Većina građana osnove nauči u autoškoli, no kasnije se prva pomoć ne uči gotovo nikada. Jako je važno znati prepoznati kako se nekome može pomoći, naglasila je u intervjuu Media servisa Rosana Svetić Čišić iz Hrvatskog Crvenog križa.

"Svatko je važan i svatko može pružiti prvu pomoć. Pružanje prve pomoći nije ekskluzivna stvar koju može raditi samo zdravstveni djelatnik, nego svaki laik treba znati osnovne postupke. Trebamo znati prepoznati da li čovjek diše i da li je pri svijesti. Ako diše i pri svijesti je, staviti ga u bočni položaj".

Za to je, nastavlja Svetić Čišić, potrebna vještina, a vještine se vježbaju i zbog toga se prva pomoć ne može učiti online, nego vam netko doista treba pokazati kako se to radi.

"Druga stvar koju svatko od nas treba znati, u slučaju da čovjek ne diše i nije pri svijesti, onda treba početi reanimaciju, odnosno kardiovaskularnu reanimaciju, znači masažu srca. Tu je jako važno znati točan omjer, koliko potisaka na prsni koš, a koliko upuha i kojim ritmom to raditi. Mi volimo kad radimo edukaciju spomenuti Bee Gees i Stayin‘ Alive, zato što je to otprilike taj ritam - kad ga slijediš to je otprilike 100 do 120 potisaka u minuti na prsni koš i to je ritam koji treba slijediti".

Svatko treba znati i osnove, a to je, između ostaloga, kako pozvati hitnu medicinsku pomoć, napominje Svetić Čišić i podsjeća na najvažnije brojeve - 112 ili 194.

"Postoje neka pravila. Ta pravila kod zvanja hitne medicinske pomoći - prvo se predstavimo, kažemo lokaciju, nabrojimo tko je ozlijeđen i što se s njim događa i svakako ne poklapati slušalicu jer dispečer u hitnoj pomoći će nam pomoći ako negdje zapnemo i ako se nečega ne sjetimo, on će biti naša podrška dok ne dođe medicinski tim. Ako samo četiri minute mozak ostane bez kisika, to može ostaviti trajne posljedice po zdravlje čovjeka".

Veliku ulogu u pravovremenom pružanju prve pomoći imaju i AVD uređaji za automatsku vanjsku defibrilaciju, a dostupni su svim građanima.

"Pozivam građane da pogledaju oko sebe. Oni su uvijek zeleno-bijelo označeni i piše AVD, i ti uređaji mogu život spasiti. Kod nas u Hrvatskoj je u prošloj godini bio devet puta korišten taj automatski vanjski defibrilator kod srčanih udara. Nije nužno da to bude netko iz medicine, nego ga mogu i laici koristiti. Uređaj je tako napravljen da vodi kroz svaki korak".

Od devet prilika kada se uređaj koristio, spašeno je sedam života i to je jako puno, kaže Svetić Čišić.

"Što budemo više govorili i osvijestili da AVD uređaji postoje kod nas u svakom shopping centru, na kolodvorima, u prostorijama gdje radimo, da ga i znate koristiti - spasit ćete nekome život, a to je izuzetno važno".

Osim tijekom javih akcija, pružanje prve pomoći može se naučiti u društvima Crvenog križa. Edukacija kreće od najranije životne dobi, kaže Svetić Čišić i za nedjelju najavljuje aktivnost upravo za najmlađe.

"Imamo lijepu suradnju s teatrom Žar ptica i u nedjelju, povodom Svjetskog dana prve pomoći, pokazat ćemo djeci u kazalištu neke osnovne kratke postupke, kako oni mogu prepoznati i pružiti prvu pomoć nekome u nevolji".

Rujan je mjesec u kojem se obilježava i Tjedan borbe protiv tuberkuloze.

"Ovo je zadnja godina u kojoj planiramo obilježiti Tjedan borbe protiv tuberkuloze jer je te bolesti sve manje u Hrvatskoj i zbog toga smo jako sretni i ponosni. Ako se vratimo malo u prošlost, tuberkuloza se uvijek broji na 100 tisuća stanovnika, tijekom Domovinskog rata imali smo 49, 50 novooboljelih. Danas imamo nekih 10 novootkrivenih na 100 tisuća stanovnika, što je jako dobra statitstika i što nas svrstava u zemlje s niskim rizikom od tuberkuloze".

Tome je najviše pridonijela procijepljenost, ističe Svetić Čišić i podsjeća kako antitijela počinjemo stjecati već trećeg dana nakon rođenja, kada se u rodilištu cijepimo BCG cjepivom.

Tuberkuloza je u prošlosti odnosila jako puno života. Među brojnim poznatim osobama od nje su bolovali i A.B. Šimić, Slava Raškaj i Ljerka Šram. Bolest se najčešće širi u krugovima socijalno i zdravstveno zanemarenih koji žive u većim zajednicama, a Svetić Čišić podsjeća kako su ljudi u prošlosti živjeli u puno skučenijim prostorima, pa se i infekcija lakše širila. Radi se o podmukloj bolesti, jer su se simptomi mogli javiti tek nakon nekoliko mjeseci, ovisno o fizičkoj kondiciji čovjeka. U našim krajevima tuberkulozu zovu i sušica jer su oboljeli jako mršavjeli, a kašalj praćen krvlju doslovce ih je ubijao.

"Danas, kako prepoznati tuberkulozu, malo teže. Simptomi započinju temperaturama do 37.5, pa malo kašljucanje, ništa specijalno. Ljudi se zabrinu kada se pojavi tračak krvi u iskašljaju. To je nekakav alarm. I također, prije Domovinskog rata imali smo antituberkulozne dispanzere, naravno zbog toga što je bilo puno oboljelih, ali kada smo ih ukinuli, stari ljudi obično puno kašlju, a djeca su u krugu starih ljudi, onda smo otkrivali djecu, a ne primarno oboljele pa je to bilo malo paradoksalno".

Niz godina Svetić Čišić provela je radeći s oboljelima od tuberkuloze na Odjelu za liječenje djece i mladeži na Srebrnjaku.

"Moramo spomenuti ovdje jednu knjigu jer bih htjela da ljudi shvate kako je tuberkuloza bila raširena. Zlatko Krilić je pisac koji je napisao Zabranjena vrata i knjiga je nastala tako što je on ležao na tom odjelu za liječenje šest mjeseci. Nekada se tuberkuloza liječila šest, kasnije dva mjeseca, i u njoj je govorio o svim tim događajima. Jer mladi su uvijek mladi, djeca su uvijek djeca i kad im kažete da moraju ležati šest mjeseci to je katastrofa, ali na kraju se tih šest mjeseci pretvori u zabavu".

Djeci i mladima najteža je bila pretraga koja služi za dijagnostiku tuberkuloze - bronhoskopija. U vrijeme kad je Krilić ležao na odjelu radilo se sa zaista rigidnim bronhoskopom, prisjeća se Svetić Čišić. Kasnije se, zahvaljujući razvoju tehnologije, to promijenilo.

"Mene jako zanimalo kako bih mogla pomoći djeci da se ne boje bronhoskopije. Malo sam se raspitala i snimili smo jedan filmić "Bronhoskopija nije bauk", tako da su ga djeca i mladi mogli pogledati prije same pretrage. Jer čega se bojimo - bojimo se onoga što ne znamo i uvijek su nam u strahu velike oči".

Kada unaprijed znaš što ti slijedi i znaš da je pretraga nelagodna možeš se pripremiti, ističe naša sugovornica i zaključuje kako su upravo takve aktivnosti prilika da se u svakodnevni rad unese empatija i pomogne ljudima da se bar malo bolje osjećaju.