Barić o mentalnom zdravlju trenera: To su isto ljudi, nisu roboti i smiju imati dobre i loše dane

Iako je primarni fokus na sportašima, slika se sve više širi prema trenerima, tvrdi Barić. Sportska okolina sportaša mora biti izbalansirana i izvan sportskog djelovanja, a sportaš mora imati funkcionalnu socijalnu sigurnost. Funkcija trenera stoga je iznimno složena, a u današnje doba, teže je biti trener nego nekada, no teže je i sportašima:

"Prije si se stvarno uspoređivao sa svojim prijateljima, djecom iz razreda i iz ulice. Danas se praktički uspoređuješ cijelo vrijeme sa cijelim svijetom na svim razinama i to stvarno nosi velik teret. Biti trener u 21. stoljeću stvarno je izazovna uloga. To podrazumijeva baš veliki multitasking. I u svakoj dobi je taj trener važan što isto nosi jednu dozu pritiska."

Dodatan pritisak stvara interes javnosti, sportske javnosti i svih uključenih u sport za postizanjem sportskih rezultata.

"Pravi izazov je kako ostati onaj trener koji je usmjeren na rast i razvoj sportaša jer će takvi sportaši ustvari najlakše postizati sportske rezultate, nasuprot tome kada je imperativ rezultata iznad svega, pod svaku cijenu, ne birajući sredstva."

No, trener nije samo vezan uz treniranje, on brine o emocionalnom razvoju, a važan je izvor podrške u svakoj dobi. Riječ je o sportskom i pedagoškom vođenju. Trener je oslonac sportašu i timu, a postavlja se pitanje tko je oslonac treneru. Barić naglašava da sportski psiholozi rade i sa trenerima i da se puno radi na promociji mentalnog zdravlja unutar sporta.

"Zato što postoji ogromna stigma mentalnog zdravlja jer sport je neko okruženje gdje ti moraš cijelo vrijeme biti tough, moraš biti neki baš superheroj, jer to je baš za snažne, kako bi se mogli postići rezultati. A to zaista nije tako. To su isto ljudi, nisu roboti i svi oni smiju imati svoje dobre i loše dane, kao i svaki drugi čovjek."

Barić dodaje kako je trenerima uvijek iznad glave pritisak da sve prate pod ucjenom toga da budu zamijenjeni. Njima se dodatno imputira pritisak koji nose i sami sportaši:

"Jer sportaši se boje priznati da nisu dobro jer onda su kao bespomoćni, ili slabi ili nisu za sport i ne mogu biti uspješni. Takvo je nakakvo vjerovanje, koje je apsolutno netočno. A s druge strane treneri moraju još više biti takvi, jer su oni ti koji vode cijelu priču i mislim da je taj posao sam po sebi užasno stresan."

O tim problemima govorit će se u okviru 19. Tjedna psihologije na Kineziološkom fakultetu gdje se po osmi put organizira i tribina za javnost, ove godine pod nazivom Mentalno zdravlje trenera. Tribina će se održati u utorak 17.3. u 18 sati na Kineziološkom fakultetu. Barić je najavila što očekuje posjetitelje, a pozvala je:

"I trenere i sportaše i rukovodioce, jer su nam stvarno važne i te strukture koje brinu o trenerima i zainteresiranu javnost, roditelje. Tribina je besplatna i otvorena, imat ćemo sjajne goste, imat ćemo dva izbornika naših sportskih selekcija, gospodina Ivicu Tucka, izbornika vaterpolske reprezentacije i gospodina Vladimira Mađarevića, izbornika naše gimnastičke reprezentacije."

Na tribini će sudjelovati i sportski novinar Dražen Brajdić, doktorica Herman koja vodi tim za skrb o sportašima unutar HOO, Lidija Bojić iz HRS-a kao primjer dobre prakse rada sa trenerima te Luka Škrinjarić, potpredsjednik sekcije za psihologiju sporta.

"U tjednu prije ćemo imati predavanje Sandre Paović na Kineziološkom fakultetu na temu Volim život koji je isto jedna jako zanimljiva priča o rekla bih mentalnoj čvrstoći i borbi za sebe. Prekrasno stvarno, evo i to je otvoreno i stvarno svatko može doći."

Nažalost, praksa nije takva da svaki klub ima svoga sportskog psihologa, to čak nije praksa ni za nacionalne saveze. Ipak, u odnosu na situaciju od prije dvadeset godina - napredak je velik. Ipak, brojke ne obećavaju jer:

"Mi u Hrvatskoj za sada imamo oko 45 licenciranih sportskih psihologa koji imaju posebno ovlaštenje za rad u području psoihološke pripreme sportaša. Trenutno nam je u tijeku edukacija za dvadesetak novih kolega koji će nakon što je završe krenuti na tržište rada."

Osvrnula se Barić i na vanjski pritisak te kako on utječe na rezultate na najvažnijima natjecanjima. Za nama su Zimske olimpijske igre, a Barić ističe, pad koncentracije i pucanje, događa se svima, od najboljim do posljednjih.

"Formu su izgradili do samog trenutka natjecanja, ali koliko će uspjet pokazat tamo i koliko će uspjeti zadržati fokus uvelike ovisi o tim okolinskim faktorima i o tim očekivanjima javnosti i vodećih struktura, ali jednako tako i medija. Mi smo na ovim ZOI svjedočili zaista krahu, praktički, jednog mladog sportaša koji je u zadnje dvije godine superiorno pobjeđivao. Radi se o Iliji Malininu, klizaču."

Riječ je o klizaču koji je superiorno bio prvi na svakom natjecanju u protekle dvije godine. No, Barić ne smatra da je riječ o neuspjehu. Osvrnula se stoga i na rezultate hrvatskih sportaša na ZOI, ali i na nastupe Zrinke Ljutić u Svjetskom kupu:

"Osobno kao psiholog to stvarno ne smatram neuspjehom. Je, važno je natjecanje, ali zaista je šteta da ti sportaši onda kada dođu tamo imaju osjećaj da imaju giljotinu iznad vrata i sada je ili smrt ili život ako to ne uspijem. Mislim da nikoga jedno natjecanje ne određuje. Trebamo učiti sportaše toj mentalnoj otpornosti, borbi za sebe i svoje potrebe. Mislim da je važno da im se da da budu ljudi. I mislim da je važno da ih se to uči od malena."

Stoga se prvenstveno mora educirati trenere, pa roditelje i sportaše koliko je sportski život širok i da nije sportaš isto što i njegov rezultat i uspjeh. Poseban naglasak Barić je stavila na opasnost od burnouta kod trenera, ali i kod djece. Stoga je roditeljima kazala kako ga uočiti, jer nije svaki roditelj spreman biti roditelj djeteta koji ostvaruje uspjehe u sportu.

"Dolazi sa treninga, a nije zadovoljno, kad prevladavaju neke negativne emocije, kad je tužno, kada plače, kada pokazuje neki otpor koji traje dulje vrijeme prema odlasku na trening, kada govori o tome da ne može, da to nije za njega i slično, ili je silno počelo pričati o važnosti rezultata, mislim da je to prva crvena zastavica."

A prva adresa roditeljima je obratiti se treneru. Treneri pak moraju imati vještine komunikacije sa roditeljima i djecom, kao i strpljenje. Dodatno, naglašava Barić, djecu se mora učiti da se sportom bave radi šire slike i zadovoljstva, a ne samo zbog sportskih uspjeha.

"Naravno, kad se baviš sportom, da hoćeš pobijediti. To valjda svi hoće, osobito mali dečki. Mislim da je poanta stavljati naglasak na proces. I naš je zadatak educirati trenere kako pomoći tim sportašima da jednostavno kroz to treniranje, kroz usavršavanje sportskih vještina, da stave naglasak na to kako se to radi jer ako tu bude fokus, a ne na ishodu i posljedici, onda će i taj ishod biti uspješniji i bolji."

Stoga je zaključila kako život ne smije biti isključivo niz ispunjavanja obaveza, već svatko mora pronaći vremena za sama sebe.

"Bez obzira na to što živimo u ovom hektičnom vremenu gdje je tempo života udarnički, da nađemo neko vrijeme, u svakom danu, u svakom tjednu, gdje ću ja napraviti malu mentalnu pauzu i raditi ono, nešto za mene, što meni paše. Hoću li ja gledati u zid, hoću li popiti kavu, da imamo razrađen taj ritual brige za sebe i da smo si negdje gore, a ne najzadnji na ljestvici."