Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih GZ-a za MS: Sasvim je normalno reći ‘Nisam okej‘

Osvrnuvši se na nedavni slučaj nasilja u zagrebačkoj školi, Ivančić Maćešić poručila je kako sustav ima dobrih elemenata, a o prevenciji je rekla:

"O važnosti mentalnog zdravlja ne treba govoriti tek u trenutku kada se dogode loše stvari, teški slučajevi, nego treba cijeli sustav djelovati zajedno i na neki način trebamo puhati svi u isti rog. Što se tiče prevencije, ona se treba dešavati od samog trenutka, od vrtića, od trenutka kada roditelj dobije svoje dijete. Moramo na neki način odgajati i utjecati na djecu u tom smislu."

No, istaknula je kako postoji prostor za poboljšanje.

"U provedbi tog protokola na adekvatan način da zaista možemo reći da dijete je u centru pažnje kada se dogodi ovakva ekstremna situacija kakva je bila nedavno."

I roditelji i djeca, istaknula je, žive pod velikim pritiskom.

"Živimo u svijetu koji je puno ekstremniji u svakome obliku, u smislu utjecaja informacija, dostupnosti informacija. Društvene mreže isto tako mogu stvarati pritisak što na roditelje, a tako i na djecu u smislu da postoji određena premisa - ‘moram biti uspješan‘, ‘moram imati sve petice‘, ‘moraju me voljeti‘, ‘moram biti dostupan‘. U tome smislu, isto tako i roditelji imaju pritisak - ‘ja isto moram biti savršen‘."

A upravo to može dovesti do sljedećeg:

"To je nekakav splet okolnosti koji izaziva anksioznost i određene depresivne simptome koje sve više i više vidimo iz našeg kliničkog iskustva. Društvene mreže i digitalno okruženje kao takvo ne izazivaju ove poteškoće same od sebe, ali ako slete na ‘ranjivo tlo‘, onda pojačavaju te efekte odnosno poteškoće koje sam navela."

Osvrnula se psihologinja i na najavu predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o tome da će društvene mreže biti zabranjene za mlađe od 13 godina.

"Mislim da je važno napraviti određene i zabrane i ograničenja. Ali, ona bez digitalne pismenosti, bez edukacije i roditelja i društva i djece i mladih neće biti adekvatna. Kako rastemo, tako razvijamo kritičko razmišljanje. Količina, čak i agresivnog sadržaja koji se vidi u medijskom prostoru, ali i na društvenim mrežama, se normalizira na neki način. Ako dijete ili mlada osoba nema kritičko razmišljanje, to postaje normalno i to postane na neki način integrirano u ponašanje djece."

Upitali smo psihologinju i kako roditelji mogu ispravno raditi ne mentalnome zdravlju svoje djece.

"Činjenica je da roditelji danas puno ranije, ali i sustav, vrtići i škole, puno ranije identificiraju određene poteškoće. To je ono što iz kliničkog iskustva primjećujemo - da nam dolaze sve manja djeca. S jedne strane, to može zvučati zabrinjavajuće, ali može zvučati i dobro iz konteksta da se određene poteškoće prepoznaju. Znači da su društvo, roditelja i djeca educiraniji i da je tabu utoliko manji."

Upitali smo ju i kako roditelji na vrijeme mogu prepoznati da njihovo dijete ima poteškoća.

"Uvijek je dobro pogledati funkcioniranje svojeg djeteta u odnosu na ono što je bilo prije. Znači, ako dijete kroz neki period vremena značajno promijeni svoju razinu funkcioniranja, promijeni interese, promijeni mu se apetit, san, počne izbjegavati odlazak u školu, raspoloženje padne i nikakvu zadovoljštinu nema iz određenih sadržaja, to je jako dobar znak za barem postaviti pitanje ‘što se dešava?‘."

Važnost brige za mentalno zdravlje glavna je tema prvog Festivala mentalnog zdravlja djece i mladih koji će se 27. rujna održati na zagrebačkom Ribnjaku.

"Set stručnih predavanja za roditelje u kontekstu zdravih odgojnih granica, zaštite od prekomjernog konzumiranja društvenih mreža i slično. Nudimo paralelno, kada roditelji slušaju predavanja, djeca se mogu opustiti i razigrati u senzoričkoj igraonici, ili prisustvovati jednoj od radionica, podružiti se terapijskim psima. Za one koji su zainteresirani vidjeti malo više što to točno značiti imati ADHD ili disleksiju, stavit će VR naočale i proći će kroz zanimljivo iskustvo kako je imati jednu takvu poteškoću."

Roditeljima, djeci i mladima je poručila:

"Živimo u svijetu u kojem nije lako živjeti. Jako je komplicirano. Mislim da moramo dati malo prostora i sebi i malo si oprostiti i malo spustiti granice savršenosti koje su nam nametnute - da budemo savršen roditelj, savršen učenik, savršeno dijete, savršena mlada osoba i na neki način si malo oprostiti i dati si prostora da budemo koji dan malo manje okej, ali sasvim normalno je isto tako reći ‘nisam okej‘ i ‘trebam pomoć‘".