Buljan Flander za MS: Ako se utvrdi da je sve bilo po protokolu, onda ne valja protokol

Da se ovakve situacije više ne ponove, vladajući su nakon niza sastanaka najavili izmjene Zakona o udomiteljstvu, a Buljan Flander smatra da izmjenama zakona nećemo puno postići jer i sad imamo zakone kojih se mnogi ne pridržavaju.

''U zakonu je vrlo jasno rečeno da slučajevi koji se odnose na djecu moraju biti žurni, a ja u više slučajeva vidim da nisu žurni. Neka se propiše što znači žurno. Je li to tri mjeseca, je li to dva mjeseca ili godinu dana. Mislim da bi bilo jako važno da se poštuje zakon i ako osoba koja sumnja da se zlostavljanje događa, a ne prijavi, da onda zaista i bude kazneno odgovorna kao što to zakon predviđa''.

Objašnjava da oni u Poliklinici za svaku prijavu moraju poslati niz očitovanja, a da se oni koji krše zakon, vide i sumnjaju na zlostavljanje, a ne prijave, ne moraju očitovati nikome.

''Vrlo malo prijava dolazi iz zdravstvenih ustanova, iz obrazovnih ustanova, od onih koji su prvi na liniji, koji bi trebali vidjeti. To su pedijatri, školska medicina, obiteljska medicina, nastavnici, odgojitelji u vrtićima. Vidim da su se neki odgojitelj oglasili da ako žele prijaviti nasilje, imaju problema s nadređenima, neki nastavnici kažu da nemaju podršku svoje uprave''.

U takvim slučajevima poručuje svima da su imenom i prezimenom odgovorni i kad nemaju podršku uprave. Na snazi je zabrana zapošljavanja socijalnih radnika, a Buljan Flander ističe da je upravo jedan od najvećih problema tog sustava nedostatak radne snage.

''Sigurno treba ulagati u edukaciju stručnjaka, u zapošljavanje stručnjaka, u superviziju stručnjaka i u podršku stručnjacima u teškim slučajevima, jer ovo je jako težak posao. I nešto što mi se čini jako važno, što ne možemo zakonima promijeniti, a to je da moramo jačati svijest da smo svi mi odgovorni''.

Komentirala je i mišljenje brojnih stručnjaka koji govore da je uvijek bolja biološka obitelj.

''Više od 20 posto djece u Hrvatskoj je izloženo psihičkom nasilju, više od 20 posto djece fizičkom nasilju i svako peto dijete je seksualno zlostavljano. Vrlo često u obitelji, u 80 posto slučajeva fizičkog i emocionalnog nasilja roditelji su zlostavljači. Znanstveni podaci su vrlo jasni - i psihičko i fizičko nasilje podjednako vrše i očevi majke''.

A kakvi bi trebali biti kriteriji za udomitelje?

''Prvenstveno mislim da bi to trebali biti ljudi koji mogu pružiti stabilnost i emocionalnu sigurnost, emocionalnu prisutnost djeci koju udomljavaju, a to nije u korelaciji sa stupnjem obrazovanja. To moraju biti ljudi koji zaista znaju da zlostavljanje djece, fizičko kažnjavanje djece nije načinu odgoja djece''.

S druge strane naglašava da postupak posvajanja jako dugo traje i da se onim roditeljima kod kojih se dokaže da su im trajno i značajno ograničene roditeljske kompetencije više ne treba davati prilika.

"Čini mi se da su zakoni postavljeni tako i stav onih koji donose odluke, preporuke i mišljenja da se daje prednost biološkoj obitelji nad pravom djeteta da živi u jednoj sigurnoj i stabilnoj atmosferi''.

Što se tiče slučaja iz Nove Gradiške, kaže da zdrava logika nalaže da tu nešto nije u redu i da zlostavljano dijete nije trebalo biti vraćeno biološkoj obitelji, ali da se čeka nalaz inspekcije.

"Nikad ne volim reći da je sustav odgovoran. U sustavu postoje ljudi s imenom i prezimenom. Ljudi moraju odgovarati za svoje postupke. Ako se utvrdi da je sve rađeno po protokolu, onda ne valja protokol. Onda su odgovorni oni koji su radili protokol''.

Naglasila je da se od slučaja na Pagu, kada je otac s balkona bacio djecu, do danas ništa nije promijenilo u smjeru zaštite djece. Rekla je da su u Poliklinici u prošloj godini imali oko 400 djece žrtava obiteljskog nasilja, dok je broj 2019. bio 300-tinjak pa i oni primjećuju porast nasilja od početka pandemije, pogotovo porast seksualnog nasilja. Potom je iznijela rezultate istraživanja provedenog nad 22 tisuće djece u Zagrebu.

''Oko 9 posto djece ima vrlo značajna povišenja anksioznosti, 9 posto depresivnosti ili jednog i drugog i 14 posto simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Kad to stavimo u kontekstu da je i roditeljski stres veći u ovoj situaciji, da je više alkohola, da je više droge, da su roditelji u stresu i zbog nezaposlenosti, mogućeg gubitka posla, mi zapravo možemo i moramo očekivati da ćemo imati sve više problema u obitelji''.

Osvrnula se i na ponašanje mladih u vrijeme pandemije u kontekstu velikih okupljanja i kršenja mjera.

"Priznajmo im da im je teško. Priznajmo im njihove gubitke, nemojmo ih samo prozivati da su oni ti koji šire zarazu jer na taj način nećemo ništa postići. Ponašajmo se kao što je rekao norveški ministar zdravlja koji se mladima zahvalio što su svoj život stavili na čekanje. To je zaista istina. Oni jesu svoj život stavili na čekanje. Ono što je važno i što možemo s njima raditi jest razgovarati o solidarnosti i oni jesu solidarni''.