Velečasni Jagodić za MS: Postoji ta mogućnost spasenja koja nas sve čeka, koju nam je Krist doista omogućio svojim uskrsnućem

​Posljednji su dani korizme. Tijekom 40 dana oni koji su više okrenuti vjeri, ali i oni koji su manje, u većini slučajeva odricali su se raznih poroka. Velečasni Branimir Jagodić kazao je kako unatoč uvriježenoj tendenciji odricanja, korizma ima puno veće razmjere.

‘‘Već u, ja bih rekao, istinskom obraćenju srca čime korizmu otvaramo i započinjemo jer tijekom posipanja pepela na Pepelnicu na glave vjernika izgovaramo riječi: ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju‘ i mislim da je to doista ono što smo svi pozvani činiti tijekom ovih 40 dana do Uskrsa kako bismo doista i pronašli pravi smisao ovih dana kroz koje smo prošli, a to je ono pravo i istinsko obraćenje našega srca‘‘.

Nalazimo se u Svetom tjednu, spomenu na posljednje Kristove dane. Velečasni Jagodić dane Velikog trodnevlja smatra posebnim danima u crkvenoj godini kada svi imamo vremena zastati i razmisliti što oni nose. ‘‘Veliki četvrtak dan je kada Crkva ulazi u otajstvo euharistije koje označava Kristovo trajno prisustvo među nema‘‘, započeo je s pojašnjavanjem.

‘‘Onda ulazimo u Veliki petak, dan Kristove muke. Mislim da je čovjeku taj Veliki petak možda i vrlo blizak jer puno ljudi prolazi neke svoje osobne muke, tegobe, stvari s kojima se bore i s kojima se nose. Kad vide da je netko za njih već prošao kroz takvo nešto, mislim da to može biti jedna velika utjeha, veliki poticaj i veliko ohrabrenje. Tijekom Velike subote osluškujemo, nalazimo se u tišini i u jednom čekanju, periodu u kojem razmatramo: evo Isusa u grobu i uskrsnuće koje valja doći‘‘.

Velikom subotom Sveti tjedan kulminira i dolazi do vrhunca, a to je najveći kršćanski blagdan - Uskrs. Osim što, kao i svi kršćanski blagdani simbolizira zajedništvo obitelji, pravi smisao leži u:

‘‘Ovaj moj život kad jednom završi, kad njime prođem, nije kraj. Postoji ta mogućnost za vječni život, postoji ta mogućnost spasenja koja nas sve čeka, koju nam je Krist doista omogućio svojim uskrsnućem. Mislim da je to iz perspektive bilo kojeg čovjeka jedno veliko obećanje, jedan veliki cilj prema kojem zajednički treba ići, nešto što puno puta čovjeka daje određenu nadu, određeni smisao, nekakvu dodatnu snagu da se suočimo sa izazovima života koji su pred nama‘‘.

A pred nama su još doista brojni izazovi. Rat u Ukrajini i dalje bijesni, posljedično je i u našu zemlju donio još težu ekonomsku situaciju za mnoge. Upitali smo velečasnog Jagodića kako pomoći današnjem čovjeku koji je nerijetko opterećen brojnim problemima.

‘‘Doista mislim da je tu važno ne zaboraviti, biti trajno prisutan, tražiti načine kroz koje ćemo mi u svojoj svakodnevici, na našim radnim mjestima i u svim područjima društva u kojima smo poslani, konkretno moći djelovati, zalagati se za nekoga i pozivati na pomoć. Mislim da su vremena krize prilika da postignemo onaj smisao korizme o kojem smo pričali: senzibilizirati se, obratiti se, doći do pravog poimanja što znači biti tu za brata čovjeka i na konkretan način mu pomoći‘‘.

Svima onima koji su u potrazi za srećom, velečasni Jagodić poručuje da je ona među nama i da je treba tražiti u našoj svakodnevici.

‘‘U našim odnosima, u našim susretanjima, u svim onim stvarima koje nas nečemu mogu naučiti, mogu izgraditi i na taj način obogatiti naš život. Ne treba tu isključiti niti dimenziju Boga za koju mislim da ljudima donosi mnogo sreće i utjehe i svega onoga što im je potrebno za njihov život. Potraga za srećom, mislim da je put na kojem se svi zajednički nalazimo, a za koji se nadam da ćemo svi skupa do cilja i doći‘‘.

Na kraju je poslao poruku nade svim našim slušateljima, koja je danas svima i više nego potrebna.

‘‘Ne treba gubiti nadu. Sve stvari su došle i prošle. Ništa na ovome svijetu nije stalno. Oluja će proći. Negdje treba gledati da danas možda ne vidim nešto što mi nosi skora budućnost. Možda danas u patnjama, teškoćama, u tegobama koje nosimo se krije nešto što će nam pomoći da bolje shvatimo sveobuhvatnu sliku. Svaki križ koji čovjek u životu ima, mislim da dosta često krivo shvaćamo. Nije tu da nas obori, nije tu da nas uništi, da nas spusti na zemlju, nego je doista samo tu da ojača naša ramena‘‘.